Moj put u logor

Bilo je rano jesenje jutro kada sam iz kreveta začula lupanje po vratima. Skočila sam iz kreveta i brzo otrčala u prizemlje. Na vratima su stajala dva muškarca u vojničkim odorama s kapama ispod ruku. Ozbiljnim i pomalo zapovjedilačkim glasom rekli su da se spremimo jer nas vode na mjesto gdje ćemo pomoći bolesnim ljudima koji nisu više sposobni za rad. Mama ih je upitala što trebamo ponesti sa sobom te koliko ćemo dugo izbivati od kuće. „Ništa osim odjeće ne trebate ponesti,tamo ćete sve imati. Ostat ćete onoliko dugo koliko će biti potrebno“,mrzovoljno je odgovorio jedan od vojnika. Majka ih je pozvala u kuću i zamolila da pričekaju dok se ne spremimo. U tren oka smo spakirali pet kofera u kojima se nalazila odjeća,hrana,lijekovi i nešto malo novca. Čim smo bili gotovi,sišli smo u prizemlje gdje su nas čekali vojnici koji ustali i otvorili vrata. Izašavši van vidjeli smo kamion u kojem se nalazilo mnoštvo ljudi prozeblih od hladnoće. Puhao je snažan vjetar i kiša je padala u svim smjerovima. Začuđeni onime što vidimo,ušli smo u kamion i sjeli pored starice koja je drhtala. Oko nas je sve bilo puno djece,roditelja i starijih osoba koje nisu ništa govorile,samo šutjele pognutih glava. Vožnja je bila duga i iscrpljujuća. Kamion je bio obložen drvenim daskama između kojih se nalazila praznina kroz koje su prodirali vjetar i kiša. Vozili smo se tako duže vrijeme dok se nismo zaustavili kod željeznih vrata. Željezna vrata se otvoriše,kamion prođe kroz njih i zaustavi se nekoliko metara dalje. Kada su se vrata kamiona otvorila izlazili smo jedan po jedan van i stajali u kolone u kojima su nam pregledavali kofere,uzimali novac i sve vrijedne stvari i davali radna odjela. Radna odjela su izgledala kao zatvoreničke kute. To je trenutak kada sam shvatila da nešto nije u redu,da nešto skrivaju od nas. Kako se bližila noć,zatvarali su nas u prostorije koje su izgledale kao velike spavaonice sa puno kreveta,koji nisu ličili na krevete nego na velike ladice predviđene za spavanje. Kada su svi ušli u spavaonice,velika drvena vrata su se zatvorila i nastala je tišina. Drugo jutro,rano u zoru,vrata su se otvorila i svijetlost je obasjala spavaonicu. Stražari koji su stražarili pozvali su nas da pokupimo svoje stvari i da pođemo za njima. Svi su  očekivali doručak,ali doručka nije bilo. Smjestili su nas u vagone u kojima se prevozila stoka. Smrad i zagušljivost zavladali su vagonom koji je bio prepun ljudi. Krenuli smo. Smrad je postajao nesnošljiviji,a mi smo samo putovali. Nismo imali ni hrane,ni vode niti čistog zraka. Vozili smo se dugo vrijeme,vjerojatno nekoliko dana. Stariji ljudi,ali i djeca,umirali su u vagonu od gladi,ali i od uvjeta koji nisu bili pogodni za život. Sjedili smo na podu vagona,bez hrane i vode jer ono što smo imali podijelili smo s drugima. Vožnja je bila puno duža i puno gora od one prethodne. Odjednom smo se zaustavili. Kada su vojnici otvorili vrata vagona rekli su nam da smo stigli na odredište. Kada smo se svi iskrcali iz vagona razvrstali su nas u tri kolone, djecu,žene i muškarce. Tada smo se uputili do nekih prostorija u kojima je bilo mnogo stolaca i još više ljudi koji su držali škare u rukama. Svatko je od nas sjeo na svoj stolac i tada su nas sve odreda ošišali. Nakon šišanja odvedeni smo u neke prostorije u kojima je već bilo mnogo ljudi i tada smo čuli glasine da se svi ljudi, koje odvedu na tako zvano kupanje više nikada ne vrate. Uhvatila nas je  panika jer smo svi postali svjesni da nas čeka sigurna smrt. Pala je noć i svi smo mirno spavali dok nas ujutro nisu probudili vojnici i rekli da se podijelimo u skupine jer idemo na kupanje. Tako smo se podijelili u skupine i pošli prema kupaonicama. Na putu do kupaonica mogli smo vidjeti hrpe mrtvih tijela. Prizor je bio užasan. Kada smo naposljetku ušli u jednu od kupaonica majka je pokušala otvoriti vodu, no vode nije bilo. Svi su ljudi postali užasno prestrašeni. Odjednom je sve počelo smrdjeti na čudan plin. Onesvijestila sam se. Nakon te kupaonice probudila sam se u kući svoje tete i ničega se nisam sjećala. Za svoje roditelje ni dan danas ne znam gdje su završili.

Anamarija Gavranović 8.b

Put u logor

Logor je mjesto gdje se najviše obezvrjeđuje ljudski život i najnehumanije odnosi prema čovjeku. Tu se ljudi tretiraju kao drugorazredne, manje vrijedne osobe.  U logorima su stambeni, prehrambeni, zdravstveni i higijenski uvjeti životi logoraša bili svedeni na najnižu razinu. Logoraši su iskorištavani kao radna snaga, izlagani su psihičkim i fizičkim  zlostavljanjima, te ubijanjem. Na logorašima vršeni su medicinski pokusi nakon kojih su mnogi umirali ili ostali osakaćeni. U logorima gdje su bile većinom žene, silovane su. Logori su bili jedno od najgorih ljudskih stradanja jer su ljudi masovno ubijani, zbog vjerskih, nacionalnih i političkih razloga, odnosno samo zato što nisu bili ''podobni'' tadašnjem režimu.

Luka Pranjić 8.b